Vreme nije oduvek bilo mereno kalendarom kakav danas poznajemo. Stari narodi imali su različite sisteme računanja vremena, često zasnovane na lunarnim ciklusima, godišnjim dobima i verskim praznicima. Neki drevni kalendari imali su deset meseci, dok su drugi bili fleksibilni i menjali broj dana u skladu sa prirodnim pojavama.

Tek sa razvojem rimske civilizacije i reformama koje su usledile, oblikovan je kalendar sa dvanaest meseci koji koristimo danas. Današnji gregorijanski kalendar nastao je 1582. godine reformom pape Grgura XIII, zamenjujući raniji julijanski kalendar koji je uveo Gaj Julije Cezar 46. godine pre nove ere.
Srbija je gregorijanski kalendar zvanično uvela u administrativnu upotrebu 1919. godine, iako je Srpska pravoslavna crkva zadržala julijanski kalendar za verske praznike.
Dvanaest meseci koji čine godinu nose imena koja su se ustalila kroz vekove, a njihovi koreni vode ka rimskim bogovima, carskim ličnostima i numeričkim oznakama.
Šta znače imena meseci u godini?
Januar je mesec početaka, a njegov naziv dolazi od rimskog boga Janusa – božanstva sa dva lica, koje istovremeno gleda u prošlost i budućnost. Janus je bog vrata, prolaza i novih početaka, što ga čini idealnim zaštitnikom prvog meseca u godini. Upravo zbog toga, januar simbolizuje početak nove ere, period donošenja odluka i novi ciklus života.
Februar nosi naziv po rimskom prazniku Februa, festivalu čišćenja i pomirenja koji se u Drevnom Rimu održavao sredinom meseca. Smatralo se da je februar vreme kada se ljudi simbolično oslobađaju grehova iz prošle godine, pripremajući se za obnovu i novi početak u martu. Zanimljivo je da je februar jedini mesec sa promenljivim brojem dana – u običnim godinama ima 28, a u prestupnim 29 dana.
Mart je nazvan po Marsu, rimskom bogu rata. Ovo ime nije slučajno, jer je mart u starom rimskom kalendaru bio prvi mesec u godini, kada su se završavali zimski meseci i počinjale vojne kampanje. U tom periodu godine, priroda se budi, a simbolika meseca upućuje na snagu, osvajanja i novi početak, u duhu Marsa kao zaštitnika ratnika.
April potiče od latinske reči aperire, što znači „otvoriti“. Ova etimologija odnosi se na proleće, vreme kada se pupoljci otvaraju, a priroda se budi iz zimskog sna. April je bio posvećen boginji Veneri, zaštitnici ljubavi i plodnosti, a u njemu su se slavili festivali posvećeni cvetanju i buđenju života.
Maj je ime dobio po boginji Maiji, rimskoj boginji plodnosti, rasta i prirode. Verovalo se da u ovom mesecu zemlja dostiže svoj puni potencijal, a polja i šume postaju bujni i plodni. U Atarom Rimu, u maju su se prinosile žrtve bogovima kako bi godina donela dobru žetvu i napredak.
Jun je mesec posvećen Junoni, supruzi vrhovnog boga rimskog panteona, Jupitera i zaštitnici braka i porodice. Zbog toga se jun smatra idealnim vremenom za venčanja – tradicija koja se u mnogim kulturama zadržala do danas. Junona je bila i boginja plodnosti i žena, što mesec jun vezuje za porodične vrednosti i novi život.
Jul je dobio ime u čast Julija Cezara, koji je reformisao kalendar 46. godine pre nove ere. Pre toga, ovaj mesec je bio poznat kao „Quintilis“, što znači „peti mesec“ u ranijem rimskom kalendaru. Nakon Cezarove smrti, u njegovu čast mesec je preimenovan u jul, a njegov uticaj na kalendar oseća se i danas.
Avgust naziv nosi po Oktavijanu Avgustu, osnivaču Rimskog carstva. Ranije je nazivan „Sextilis“ (šesti mesec), ali je preimenovan u Avgust kako bi se proslavila vladavina cara koji je Rim uveo u period mira i prosperiteta. Veruje se da je čak dodao jedan dan mesecu avgustu, kako ne bi imao manje dana od jula, meseca posvećenog Juliju Cezaru.
Septembar u nazivu nosi latinsku reč septem, što znači „sedam“. U ranijem rimskom kalendaru, septembar je bio sedmi mesec u godini, ali su pomeranjem kalendara i dodavanjem januara i februara na početak godine, zadržana numerička imena koja danas deluju nelogično.
Oktobar vodi poreklo od reči octo, što znači „osam“, jer je nekada bio osmi mesec u godini. Iako danas zauzima desetu poziciju, njegov naziv ostao je nepromenjen, što je dokaz kako se rimska tradicija zadržala i kroz kasnije reforme kalendara.
Novembar dolazi od latinske reči novem, što znači „devet“. U starom rimskom kalendaru je zauzimao devetu poziciju, ali je premeštanjem januara i februara pomeren na jedanaestu. Ipak, naziv mu je ostao kao svedočanstvo starog poretka meseci.
Decembar, poslednji mesec u godini, nazvan je po reči decem, što znači „deset“. Iako je sada dvanaesti mesec, u rimskom kalendaru bio je deseti, što objašnjava i njegov naziv. Decembar je kroz vekove postao simbol završetka ciklusa i priprema za novi početak.
Kroz istoriju, imena meseci nisu se menjala, iako se kalendar više puta reformisao. Svaki mesec nosi sa sobom deo istorije, mitologije i kulturnih promena koje su oblikovale način na koji danas merimo vreme. I dok svakog januara donosimo novogodišnje odluke ili u maju uživamo u toplim danima, retko se setimo da u svakom mesecu živi duh drevnih bogova, velikih vladara i starih običaja.