Na pozornici života, ponekad se pojavi osoba čije prisustvo menja tokove umetnosti i čovečanstva. Marija Kalas bila je upravo takva žena – grčka operska diva koja je svojim raskošnim glasom i emotivnim nastupima osvojila svet, ostavljajući trag koji se ne može izbrisati.
Bila je žena sa četiri domovine: Grčka po poreklu, SAD po rođenju, Italija gde je dostigla vrhunac slave i Francuska, gde je provela poslednje dane. Njena priča nije samo priča o umetničkoj veličini, već i o ličnoj borbi, ljubavi i gubicima. Priča koja i danas inspiriše, jer u njoj prepoznajemo odjeke ljudske snage i ranjivosti.
Kratka biografija Marije Kalas
Marija Sofija Ana Sesilija Kalogeropulu rođena je 2. decembra 1923. godine u Njujorku. Njeni roditelji, grčki imigranti, doneli su sa sobom snove o boljem životu. Ipak, Marijino detinjstvo bilo je daleko od srećnog. Smrt starijeg brata i majčin hladan odnos prema njoj ostavili su duboke tragove na njenu ličnost. Uprkos tome, već kao devojčica pokazala je izuzetan talenat za muziku. Sa devet godina počinje da uči klavir, a sa jedanaest osvaja prvu nagradu na muzičkom festivalu.
Nakon razvoda roditelja 1937. godine, Marija se seli sa majkom i sestrom u Atinu. U jeku Drugog svetskog rata, ona se školuje na Nacionalnom konzervatorijumu u Atini pod mentorstvom čuvene operske dive Elvire de Idalgo. Elvira je prepoznala da Marijin glas ima potencijal da postane nezaboravan. Ohrabrena njenim savetima, Marija se 1945. godine vraća u Ameriku, ali nailazi na zatvorena vrata. Italija joj postaje odskočna daska, jer upravo tamo započinje meteorski uspon njenog umetničkog puta.
Njena prva zapažena uloga bila je u operi Đokonda u Veroni 1947. godine. Od tada, njeni nastupi na scenama poput Milanske skale postaju legendarni.
Udala se za italijanskog industrijalca Đovanija Batistu Meneginija, koji je postao njen menadžer i podrška. Ipak, njihova veza, iako stabilna u početku, nije mogla da preživi emotivni vrtlog koji je usledio kada je upoznala Aristotela Onazisa, čoveka koji će promeniti njen život.
Najbolji nastupi Marije Kalas
Marija Kalas je bila poznata po tome što je unosila emocije i dramu u svaku ulogu. Njena interpretacija likova poput Norme, Violete i Toske postala je merilo za sve kasnije izvođače.
Jedan od najvažnijih trenutaka njene karijere bio je nastup u operi Norma Vinsenća Belinija u Milanskoj skali 1954. godine. Dok je interpretacija arije „Casta Diva“ očarala je publiku do te mere da su je kritičari proglasili „božanskom“. Marija je uspela da spoji tehničku perfekciju sa sirovim emocijama, što je njene nastupe činilo nezaboravnim.
Još jedan vrhunac njenog rada bio je uloga Flore u operi La traviata Đuzepea Verdija. Način na koji je oslikala unutrašnju borbu svoje junakinje bio je toliko intenzivan da su neki članovi publike plakali tokom predstave.
Privatni život – Ljubav, strast i tragedija
Iza svetla pozornice i melodija koje su očaravale milione, privatni život Marije Kalas bio je priča o ljubavi, strasti, razočaranju i dubokoj patnji. Jedan od najupečatljivijih delova njene biografije bila je njena veza sa grčkim brodovlasnikom Aristotelom Onazisom, čovekom koji je, pored njenog raskošnog talenta, obeležio njeno srce i sudbinu.
Godina 1957. bila je prelomna za Mariju. Na jednoj glamuroznoj zabavi u Parizu, domaćica večeri, Elza Maksvel, upoznala ju je sa Onazisom, koji je već bio poznat po svom luksuznom načinu života i reputaciji neodoljivog zavodnika. U tom trenutku, Marija je bila udata za Đovanija Batistu Meneginija, italijanskog industrijalca koji ju je voleo, obožavao i podržavao u njenoj karijeri. Iako je prema Meneginiju gajila duboko poštovanje i zahvalnost, susret sa Onazisom bio je poput udara groma.
Aristotel Onazis bio je čovek koji nije prihvatao „ne“ kao odgovor. Njegova harizma, moć i neposredna pažnja koju je poklanjao, bili su poput magneta. Kada je na jednom njenom koncertu u Parizu obasuo scenu cvećem i javno joj pružio komplimente, cela Evropa je brujala o njegovoj opčinjenosti Marijom.
Dve godine nakon tog sudbonosnog susreta, Onazis je pozvao Mariju i njenog supruga na krstarenje njegovom luksuznom jahtom „Hristina“. Putovanje, koje je u početku delovalo kao prijateljsko druženje, postalo je prekretnica. Tokom pet nezaboravnih dana na jahti, Onazis je pokazao svoju odlučnost da osvoji Mariju, ne mareći za prisustvo svoje tadašnje supruge, Tine Livanos, niti za njenog muža. Njegovo udvaranje bilo je direktno, nepokolebljivo i strastveno i bilo je baš ono što je Mariji nedostajalo u dotadašnjem životu.
Ubrzo nakon krstarenja, Marija je priznala svom suprugu da je zaljubljena u drugog čoveka i zatražila razvod. Menegini, koji ju je smatrao centrom svog sveta, bio je slomljen, ali je, prema nekim izvorima, i dalje bio uz nju tokom najtežih trenutaka. Marija je verovala da će brak sa Onazisom biti prirodan korak u njihovoj vezi, ali Onazis nikada nije delio tu želju.
Iako su živeli u javnoj vezi i često punili naslovnice svetskih medija, Onazis nije bio posvećen Mariji onako kako je ona želela. Za nju je Onazis bio sve – ljubav, strast, smisao. Za njega, ona je bila još jedan dragulj u njegovoj kolekciji. Često ju je ostavljao samu, okupiran poslovnim imperijama koje je gradio, dok je ona, odričući se američkog državljanstva i uzimajući grčko, pokušavala da mu se što više približi.
Najveći udarac za Mariju dogodio se kada je zatrudnela sa Onazisom. U to vreme, ona je videla dete kao mogućnost da učvrsti njihovu vezu i stvori porodicu za kojom je čeznula. Ali Onazis je jasno stavio do znanja da ne želi još dece. Tragedija je usledila, jer je njihovo dete, muško novorođenče, živelo samo nekoliko sati. Ovaj gubitak bio je nepodnošljiv za Mariju, dodatno narušavajući njeno mentalno i emocionalno stanje.
Iako su nastavili vezu, pukotine su postajale sve dublje. Onazis, uvek vođen ambicijom, imao je novu metu. Bila je to Džeki Kenedi, udovica američkog predsednika Džona F. Kenedija. Vest o njihovoj vezi i venčanju 1968. godine bila je za Mariju poput noža u srce. Prema nekim svedočanstvima, ona je saznala za venčanje iz medija, što ju je potpuno slomilo.
Poslednje godine svog života Marija je provela povučena, zatvorena u svom stanu u Parizu. Onazis ju je povremeno posećivao, a ona je i dalje gajila nadu da će se njihova priča nekako nastaviti. Kada je 1975. godine Onazis preminuo, Marija je izgubila poslednji oslonac. Marija Kalas umrla je dve godine kasnije, 16. septembra 1977. godine, ostavljajući za sobom priču o ljubavi koja je bila toliko intenzivna i tragična da i danas fascinira ljude širom sveta.
Šta je čovečanstvu ostavila Marija Kalas?
Nije Marija Kalas bila samo operska pevačica raskošnog glasa, bila je revolucija. U operu je unela emocionalnu dubinu i teatralnost koja je preoblikovala način na koji se ovaj žanr doživljava. Njeno umeće ležalo je u sposobnosti da spoji muzičku perfekciju sa umetničkom dušom, ostavljajući publiku ne samo zadivljenom, već i duboko dirnutom.
Jedna od njenih najvećih zaostavština je način na koji je redefinisala uloge za soprane. Pre nje, opera je često bila rigidna forma u kojoj su se pevači držali šablona. Marija je, međutim, unela likovima život, emociju i ljudskost. Njeni likovi nisu bili samo glasovi, već bića sa unutrašnjim konfliktima i pričama koje su dirale srca publike.
Osim umetničkog nasleđa, njen životni put postao je inspiracija za milione. Borba sa nesigurnostima, neuspesima i nesrećnom ljubavlju pokazala je da čak i najveći umetnici nisu imuni na izazove života. Njena ranjivost je bila deo njene snage.
Kakva je Anđelina Džoli kao Marija Kalas?
Film o životu Marije Kalas, pod nazivom Maria, režirao je Pablo Larejn, poznat po radu na filmovima poput Džki i Spencer. Ovaj film, koji se trenutno prikazuje na velikom platnu, donosi emotivnu priču o operskoj divi, fokusirajući se na njene poslednje dane i unutrašnju borbu.
U glavnoj ulozi briljira Anđelina Džoli, koja je izazvala ogromnu pažnju javnosti i kritike. Anđelina Džoli kao Marija Kalas uspela je da uhvati suštinu ove ikone i prenese na platno i njen raskošni glas i strast, ali i unutrašnju tugu koju je nosila. Kritičari hvale Džoli zbog njenog autentičnog pristupa ulozi i sposobnosti da unese sopstvenu emociju u lik Kalasove.
Pored nje u filmu igraju i glumci Pjerfrančesko Favino, Alba Rohrvačer, Haluk Bilginer, Kodi Smit-MkFi i Agelina Papadopulu, koji dodatno obogaćuju ovu priču svojim snažnim interpretacijama.
Film je snimljen prema scenariju koji kombinuje stvarne događaje i kreativnu fikciju, stvarajući delo koje nije samo biografsko, već i duboko introspektivno.