Ako moraju da se izdvoje najlepši citati iz Gorskog vijenca, Petra II Petrovića Njegoša bi trebalo gotovo ceo da se uzme u obzir. Jedno od kapitalnih dela srpskog romantizma Gorski vijenac je vanvremensko.
Njegošev Gorski vijenac prikazuje crnogorsku istoriju na najlepši mogući način. I sve to uz romantične epizode koje čitaocu zauvek ostaju u sećanju.
Najlepši citati Gorski vijenac
Svaki čitalac ima određeni deo u ovom delu koji na njega ostavlja najjači utisak. I obično se „podela“ svodi na reči vladike Danila i na san Vuka Mandušića, kojim su mahom dame oduševljene.
Njega je nemoguće ne izdvojiti. Posebno zato što govori o istinskoj ljubavi i opčinjenosti jednom ženom, koja je ovom junaku zabranjena zbog kumovskih veza. U skoro svakom stihu se oseća čežnja Vuka Mandušića ze ženom, za koju zna da nikada ne može i ne sme biti njegova.
Koliko je njegova ljubav čista i čežnja velika, jasno pokazuju završni stihovi koji glase:
Blago Andrij’ đe je poginuo –
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe…
u kojima on skoro pa zavidi deveru Milonjića, koga njegova nedostižna ljubav žali.
Nije moguće pominjati koji su najlepši citati iz „Gorski vijenac“, a ne preneti u celosti san Vuka Mandušića, koji glasi:
Al’ je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
svijet mi se oko glave vrti.
Pa sve mogah s jadom pregoreti,
no me đavo jednu večer nagna,
u kolibu noćih Milonjića.
Kad pred zoru, i noć je mjesečna,
vatra gori nasred sjenokosa,
a ona ti od nekuda dođe;
ukraj vatre sjede da se grije.
Čuje da svak spava u kolibe.
Tada ona vjenac rasplete,
pade kosa do niže pojasa;
poče kosu niz prsa češljati,
a tankijem glasom naricati,
kako slavlja sa dubove grane.
Tuži mlada đevera Andriju,
mila sina Milonjića Bana,
koji mu je lanih poginuo
od Turakah u Dugu krvavu.
Pa se snahi ne dao ostrići:
žalije mu snahin v’jenac bilo
nego glavu svog sina Andrije.
Tuži mlada, za srce ujeda,
oči gore življe od plamena,
čelo joj je ljepše od mjeseca,-
i ja plačem ka malo dijete.
Blago Andrij’ đe je poginuo –
divne ga li oči oplakaše,
divna li ga usta ožališe…
Gorski vijenac poznati citati
Mnoštvo je stihova Njegoševog dela, koji su i danas aktuelni. Posebno su poznati citati vladike Danila.
Ovo su samo neki od njih, mada Gorski vijenac Petra Drugog Petrovića Njegoša treba uvek iznova čitati i upijati lepotu njegovih stihova.
1. Vuk na ovcu svoje pravo ima
ka tirjanin na slaba čoeka;
al’ tirjanstvu stati nogom za vrat;
dovesti ga k’poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
2. Blago onom ko dovijeka živi,
Imao se rašta i roditi!
3. Oči zbore što im veli srce.
4. Čašu meda jošt niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.
5. Budale su s očima slepe.
6. Ko na brdo ak’ i malo stoji
Više vidi no onaj pod brdom.
Ja poviše nešto od vas vidim,
To je sreća dala al’ nesreća!
7. U dobru je lako dobar biti,
Na muci se poznaju junaci!
8. Strah životu kalja obraz često.
9. Tvrd je orah voćka čudnovata,
Ne slomih ga, al’ zube polomi!
10. Kome zakon leži u topuzu,
Tragovi mu smrde nečovještvom.
11. Niko srećan, a niko dovoljan,
Niko miran, a niko spokojan;
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
Gleda majmun sebe u zrcalo!