Šta je Marburg virus i kako se prenosi?

Podeli

Prvi slučajevi virusa, koji je poznat po visokoj stopi smrtnosti, zabeleženi su u nemačkom gradu Marburgu, te otuda i potiče naziv. Marburg virus, marburška groznica i marburška virusna bolest su nazivi za isto oboljenje. Zanimljivo je da se uz Marburg virus, Beograd takođe pominje, jer su prvi slučajevi zabeleženi i kod dvoje pacijenata u glavnom gradu tadašnje Jugoslavije.

marburg virus, zarazne bolesti, virusi, afrikavirusi, prenosive bolesti, virusne bolesti
Javno vlasništvo

Iako je oko 50 procenata stopa smrtnosti u proseku, Marburg virus može imati smrtnost i do čak 88 procenata, pa se u tom smislu svrstava među najsmrtonosnije viruse na svetu. Ipak, stopa smrtnosti može varirati, u zavisnosti od pojedinca, kliničke slike i uslova lečenja, ali i stepena zaraze.

Vakcina za Marburg virus ne postoji. Pacijenti se uglavnom leče simptomatski. I ako se lečenju pristupi na vreme i na odgovarajući način, prosečna stopa smrtnosti se može značajno smanjiti.

Šta je Marburg virus?

Kao prirodan domaćin Marburg virusa pominje se vrsta slepog miša, poznata kao voćni slepi miš, koji pripada porodici latinskog naziva Pteropodidae, dok je latinski naziv te vrste Rousettus aegiptiacus. Sa slepih miševa se ovaj virus može preneti na ljude, a potom dalje sa jednog čoveka na drugog.

Interesantno je pomenuti da po kliničkoj slici Marburg virus liči na viruse malarije i ebole, ali i na neke druge virusne infekcije, što značajno može da oteža dijagnostiku.

Prvi put je Marburg virus otkriven u nemačkim gradovima Marburg i Frankfurt 1967. godine. Takođe, i u Beogradu, koji je tada bio glavni grad Jugoslavije, u kome je obolelo dvoje ljudi. I svi oni su bili u dodiru sa majmunima, vrste poznate kao afrički zeleni majmun, latinskog naziva Cercopitheus aethiops, koji su za potrebe laboratorijskih istraživanja uveženi iz Ugande.

Nakon prve zaraze u Nemačkoj, gde je Marburg virus utvrđen kod 29 pacijenata, njih sedmoro je preminulo, dok je u Srbiji dvoje zaraženo, a stopa smrtnosti je bila nula, usledile su zaraze u Južnoj Africi i Keniji, koje su podrazumevale da je virus utvrđen samo kod nekoliko pacijenata. Međutim, dve najveće epidemije Marburg virusa zabeležene su u periodu od 1998. do 2000. godine u Demokratskoj Republici Kongo i u Angoli 2005. godine. Marburg virus u Demokratskoj Republici Kongo je tada odneo 128 života, a zaraženih je bilo 154-ro. Najveću stopu smrtnosti od čak 88% je marburška virusna groznica imala u Angoli kada je od 374 zaražene osobe preminulo čak 329-oro njih.

U narednim godinama su slučajevi zaraze ovim virusom zabeleženi i u: Ugandi, SAD-u, Gani, Ekvatorijalnoj Gvineji, Tanzaniji i Ruandi, gde je tokom 2024. godine od 66 zaraženih njih 15-oro preminulo.

Marburg virus simptomi

U većini slučajeva se simptomi Marburg virusa javljaju naglo. Između dva i 21 dan može varirati period inkubacije, odnosno period od momenta zaraze do ispoljavanja prvih simptoma.

Početni simptomi Marburg virusa su:

  • intenzivna glavobolja
  • visoka temperatura
  • izuzetna slabost
  • bolovi u mišićima

Nakon toga, a obično trećeg dana dolazi do pojave i drugih simptoma, kao što su:

  • jaka dijareja
  • grčevi u predelu stomaka
  • bolovi u stomaku
  • povraćanje
  • mučnina

Često se između drugog i sedmog dana može javiti i osip po koži, koji nije praćen svrabom. Takođe, nakon petog dana od pojave prvih simptoma može se javiti krvarenje i to kako iz nosa i vagine, tako i iz desni, ali i prilikom povraćanja. Zbog toga što Marburg virus pogađa i centralni nervni sistem, zaraženi mogu biti razdražljivi i konfuzni, ali i agresivni.

U kasnijoj fazi zaraze se kod muškaraca može javiti i zapaljenje jednog testisa ili oba.

Kako se prenosi Marburg virus?

Mnogi koji su zaraženi ovim virusom su došli u dodir sa zaraženim životinjama, za koje se smatra da Marburg virus prenose, odnosno sa njihovim izlučevinama.

Marburška virusna groznica može se prenositi i sa čoveka na čoveka i to direktnim kontaktom. U osnovi se među ljudima Marburg virus prenosi preko krvi i telesnih izlučevina, ali i preko kontaminiranih površina i materijala.

Smatra se da ljudi ne mogu da prenesu virus na nekog drugog sve dok se kod njih ne jave simptomi. Što se zaraženosti tiče, sve dok je u krvi detetktovan Marburg virus, ljudi se smatraju zaraznim. Zato se nakon lečenja dva uzastopna negativna testa na virus smatraju kompletnim lečenjem, odnosno smatra se da je čovek sa takvim rezultatima izlečen.

Marburg virus – dijagnostika

Samim tim što simptomi nalikuju eboli i malariji, ali i tifusnoj groznici i meningitisu, te drugim virusima tog tipa, dijagnostika Marburg virusa može biti kompleksna.

U osnovi, dijagnostika prema podacima sa zvaničnog sajta SZO, uključuje sledeće:

  • ELISA test
  • Antigenski testovi
  • RT-PCR test
  • Izolacija virusa u laboratorijskim uslovima

Marburg virus lečenje

S obzirom na to da ne postoji vakcina protiv Marburg virusa, to nije moguća za sada imunizacija. Isto tako ne postoji ni opšti antivirusni tretman, pa se uglavnom primenjuje simptomatska terapija.

Osim lečenja simptoma virusa koji se smatraju specifičnim, glavnu ulogu u lečenju zaraze igra i rehidracija.


Podeli

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *